PRODAJEM SE ZA NOVAC DA BIH PREHRANILA SEBE I SVOG…

Mislila sam da će mi život pružiti malo bolju šansu, ali ipak nije.

Snašla sam se najbolje kako sam mogla, jer smo bili na rubu gladi i neimaštine. Sve je krenulo kako je on nastradao na poslu nije se nikada oporavio, ostao je invalid i slijep na jedno oko. O njemu stalno brinem jer mu je njega potrebna stalno i moram oko njega kao oko malog djeteta.

Nemamo nikoga svog i oni koji su još živi daleko su. Imamo neko malo primanje ali nam to nije dosta ni da režije pokrijemo. Eto toliko je valjda zaslužio za svojih 15 godina rada. Nisam znala što ću napraviti i kako da nas izvučem iz te situacije, gdje god sam predala zamolbu za posao oni su me odbili kao budali. Dvije godine sam aktivno tražila i mučila se ali uzalud.

Dok nisam odlučila se na ovaj korak, da ću prodavati sebe i svoje tijelo samo da preživimo i da imam za njega i njegove lijekove. Volim ga i ne želim da mu išta nedostaje. On je meni kroz naš život pružao više nego što je trebalo, i mislim da je red na mene da mu to vratim, ne da ga napustim.

Iako on ne zna što ja radim i peče me zbog toga savjest i ne mogu mu reći. Znam da bi ga to ubilo dodatno i sebe bi krivio što smo došli do te situacije. Ali nije on kriv takva je zla sudbina i to nam je odredila, jer svatko od nas ima već određen put a naše je da ga prihvatimo drugo nema i ne postoji. Nadam se da će mi Bog oprostiti ali ja ne vidim drugo rješenje.

Komentari