JOŠ SAM NEVINA U 25 GODINI!

Što to ne valja sa mnom? Zašto se jednostavno ne mogu prepustiti osjećajima? Dražen je tako dobar i drag a ja? Sve sam uprskala! Ovo je sigurno kraj – razmišljala sam lica umrljanog suzama dok sam drhtavim rukama nervozno pokušavala otključati vrata stana. Kad mi je to napokon pošlo za rukom žurno sam ušla u stan i ponovo ih zaključala za sobom. Tek tada sam odahnula.

Bože, ponašam se poput kakve paranoične glupače. Što je najgore od svega, ovo mi uopće nije prvi put! Zašto se toliko bojim muškaraca? Dražen me večeras samo htio poljubiti a ja sam od toga napravila cijelu dramu, pomislila sam izuvajući cipele a suze su mi ponovo udarile na oči.

Večer koja je puno obećavala upravo se pretvorila u pravi fijasko. Koliko god da sam se trudila to potisnuti, upravo mi je postalo jasno da sam sama kriva za to. Dražen je u sebi imao kvalitete za kojima sam oduvijek tragala. Sviđao mi se više od ikog dosad a sada je, zahvaljujući mojoj pljusci sve propalo. Zašto uvijek moram sve pokvariti? – razmišljala sam.

Lica umrljanog suzama krenula sam prema hladnjaku kako bih si natočila čašu vina. U pravilu uopće nisam pila alkohol ali odjednom je potreba da se utopim u njemu postala toliko jaka da nisam imala ni volje ni želje oduprijeti joj se. Nakon što sam doslovce naiskap ispila čašu vina osjetila sam ugodnu malaksalost. Upravo sam namjeravala ponovo napuniti čašu kad me u tome prekinula zvonjava telefona.

– Bok Sonja, oprosti na smetnji no morao sam te nazvati kako bih se uvjerio da si dobro. Ujedno, želio bih ti se ispričati. Kad sam te večeras namjeravao poljubiti doista nisam mislio ništa loše – nelagodno je započeo Dražen kad sam se sad već poprilično obuzeta ugodnom omaglicom napokon uspjela dokopati telefona. Moram priznati da me njegov poziv prilično iznenadio. Iskreno, niti u ludilu nisam očekivala da bi me nakon svega mogao nazvati.

– Hej, Dražene, zapravo… drago mi je što si me nazvao a još više što brineš za mene. Hvala ti, i…. doista ne znam što mi je bilo večeras da sam te pljusnula. Ili to ipak znam, nelagodno sam pomislila a ispred očiju mi je zaplesala slika mog susjeda Martina. Kao i bezbroj puta do tad sjećanje na taj period mog života natjerao me da zadrhtim čitavim tijelom.

– Ne moraš mi se ispričavati jer nisi učinio ništa loše. Mislim da ja tebi dugujem ispriku. Ponijela sam se kao zadnja glupača ali vjeruj mi, bilo je to jače od mene. Molim te, oprosti mi – uspjela sam protisnuti nakon kraće stanke.

– Sve u redu, ne brini. Sve i da to želim znaš da se ne mogu ljutiti na tebe – dodao je kroz osmijeh. – Znaš, ova večer još uvijek ne mora završiti ako to ne želimo. Ako nemaš ništa protiv volio bih doći do tebe. Ne moramo raditi ništa što ne želiš – žurno je naglasio. – Mogu donijeti nekakav romantični film i kokice i avantura na tvom trosjedu može započeti. Oh, oprosti, nadam se da shvaćaš kako pritom ne mislim na… – odjednom se spetljao na što sam se jedva suzdržala da ne prasnem u smijeh.

– U redu, čekam te – u trenu sam donijela odluku i prekinula vezu. Dok sam jurila u kupaonicu kako bih se malo osvježila nisam se mogla oteti dojmu da sam unatoč svemu prava sretnica. Samo nebo mi je dalo drugu priliku i odlučila sam kako je ovoga puta ni pod koju cijenu neću prokockati. Dražen je prešao preko moje pljuske što bi, ruku na srce učinili tek rijetki a to je moglo značiti samo jedno. Da mu je istinski stalo do mene. Već i na samu pomisao o tome srce mi je zapjevalo od sreće.

Dok sam se naizmjenično tuširala toplom i hladnom vodom misli su mi odlutale u prošlost, na jedan topao proljetni dan kada sam kao devetogodišnja djevojčica u malom zagorskom selu iz kojeg potječem pomagala baki okopavati vrt. Premda se moj posao uglavnom sastojao u tome da čupkam tek izniklu travu po gredici s mladim lukom osjećala sam silan ponos što mogu učiniti nešto za baku koja mi je nakon maminog odlaska u inozemstvo bila jedini životni oslonac.

– Dušo, napravile smo dovoljno posla za danas. Idemo sad doma na ručak a potom susjedi Mandi na kavu i kolače. Zaboravila sam ti reći da se sinoć Martin vratio iz vojske. Manda je jako sretna i ponosna na sina. Nisi zaboravila Martina, zar ne? – upitala je na što sam niječno odmahnula glavom.

– Što ti je bako? Kako bih mogla zaboraviti Martina? Koliko mi je samo puta kupio bombone. I to one fine, čokoladne – oduševljeno sam odgovorila nadajući se kako mi moj susjed i prijatelj, premda znatno stariji od mene ni ovoga puta negdje usput nije zaboravio kupiti bombone koje sam toliko voljela. – Osim toga, Martin me naučio loviti ribe, napuhavati balone od žvakaće gume… A kako tek lijepo svira gitaru. Što misliš bako, da li bi i mene Martin mogao poučiti sviranju? – djetinje naivno sam upitala na što me baka s osmijehom na licu pokroviteljski pomilovala po kosi.

– Drago moje dijete, ništa nas ne košta pitati, zar ne? Učinit ćemo to još danas – odgovorila je skupljajući svoj vrtlarski pribor.

Sat kasnije već smo bile u kući naše prve susjede Mande. Dok sam ja lica umrljanog ukusnom kremom tamanila već treću kremšnitu za redom, baka i Manda su uz živahnu konverzaciju ispijale kavu.

– Nemaš pojma koliko sam sretna što je moj Martin napokon kod kuće. Da ga samo vidiš kako se protegnuo i ojačao. Ma pravi muškarac velim ti. Da barem Jozo može vidjeti kakvog sina ima, pokoj mu duši – teta Manda je tiho šmrcnula. – Sad kad je i vojsku skinuo s vrata može napokon početi razmišljati o ženidbi. Ne bih imala ništa protiv jedne lijepe i zdrave snahe u kući. Kad bi se mene pitalo već sutra bih u svojoj kući voljela vidjeti Zlatu, Jadrankovu kćer. Cura je lijepa ko jabuka što jest, jest – nastavila je Manda dok su joj se snažne seljačke grudi nadimale od ponosa. Premda sam ju slušala s pola uha na spomen Zlate kao potencijalne Martinove supruge osjetila sam oštar ubod ljubomore. Ako Martin oženi Zlatu tada će njoj kupovati bombone, ljutito sam pomislila. Kremšnita koju sam dotad halapljivo trpala u usta odjednom je izgubila svoju slast i bezvoljno sam odložila vilicu. Nisam mogla dočekati da napokon ugledam Martina i da mu potrčim u zagrljaj.

– A gdje je Martin? – upitala je baka u jednom trenutku kao da mi je pročitala misli.

– Otišao je do pošte. Trebao bi se vratiti svakog trenutka – pojasnila je teta Manda baš u trenutku kad su se širom otvorila vrata i na njima pojavio Martin. Ugledavši ga, shvatila sam kako je teta Manda u pravu. Kad sam posljednji put vidjela Martina bio je to visok i prilično mršav mladić. Sada je izgledao nekako drugačije, snažnije i puno ljepše. Bila sam silno ponosna što imam takvog prijatelja. Nakon što je ljubazno pozdravio baku okrenuo se prema meni.

– A tko je ova ljepotica ovdje? – šaljivo je upitao. – Bože, Sonjice, ne mogu vjerovati da si to ti! U zadnjih godinu dana si poprilično narasla – rekao je zvučno me poljubivši u obraz. Bila sam toliko sretna i uzbuđena što ponovo vidim Martina da sam na njegove riječi doslovce procvjetala od ponosa.

– Imam nešto za tebe. Siguran sam da će ti se svidjeti. Dođi, idemo u sobu, pokazat ću ti – zavjerenički je prošaptao primivši me za ruku kad se uzbuđenje izazvano njegovim dolaskom malo smirilo a baka i teta Manda ponovo posvetile aktualnim seoskim temama.

U sobi mi je Martin gurnuo u ruke lijepo zapakiranu kutiju čokoladnih bombona. Dok sam ih oduševljeno trpala u usta opazila sam Martinov pogled na sebi.

– Znao sam da te najviše voliš. Samo polako, nikamo nam se ne žuri, zar ne? – rekao je kad sam u jednom trenutku nagurala u usta čak tri bombona. Premda su me Martinove riječi malo posramile nisam odustajala i ubrzo je kutija s čokoladnim bombonima u mojim rukama ostala prazna.

– Hvala ti – sramežljivo sam rekla kada sam progutala i posljednji bombon.

– Ne moraš mi zahvaljivati. Bilo bi bolje kad bi svom Martinu umjesto toga dala jednu pusu – odgovorio je s nekim čudnim sjajem u očima. Približila sam se kako bih ga poljubila u obraz no Martin se već sljedećeg trenutka naglo izmaknuo.

– A, ne, ne. Mislio sam na pravi poljubac. Vidjela si kako to rade na filmu, zar ne? – upitao je prodorno me motreći.

– Misliš, onako sa zatvorenim očima. Ali kako ću onda naciljati tvoj obraz? – zbunjeno sam upitala meškoljeći se u naslonjaču.

– Ludice, ne želim da me poljubiš u obraz već u usta. Hajde, neće ti se dogoditi ništa loše, obećavam. Par sekundi i gotovo. Nije valjda da se sramiš? Evo, sklopit ću oči. Tako će ti biti lakše – navaljivao je na što sam prestrašeno odmahnula glavom. Moram priznati kako mi se Martinova ideja nije pretjerano svidjela. Posebice njegovo nagovaranje da učinim nešto što zapravo ne želim.

– Čak ni ako te to tvoj Martin lijepo zamoli. Evo, ako me sad poljubiš još danas ti kupujem novu kutiju bombona. Ili, još bolje, dvije. Obećavam ti da neću nikome reći. Bit će to naša mala tajna. Čekam Sonjice – prošaptao je sklopljenih očiju. Nekoliko trenutaka sam prikupljala hrabrost a tada, prisjetivši se finog okusa Martinovih čokoladnih bombona žurno spustila usne na njegove.

– Eto, vidiš da nije bilo strašno, premda ne bih imao ništa protiv da je potrajalo malo dulje – započeo je Martin zajapurenih obraza kad sam se odmaknula od njega.

– Ali, svejedno ćeš mi kupiti bombone? – upitala sam bojeći se da se nije predomislio.

– Naravno, no moraš mi obećati da ćeš dobro čuvati našu tajnu. Nikome ne smiješ pričati o ovome, jesi li me razumjela? Znaš, Sonjice, tvoja baka bi se jako ljutila na mene kada bi znala da te puštam da jedeš tako puno bombona – zavjerenički je prošaptao.

– Znam – promrmljala sam u neprilici. – Ne brini, neću joj reći. A sad, možeš li mi, molim te, odsvirati nešto na svojoj gitari – zamolila sam na što mi se učinilo kako je Martin odahnuo od olakšanja.

– Nema problema mala – nasmijao se uzimajući gitaru u ruke. Odjednom je ponovo bio onaj stari Martin. Moj dragi prijatelj i dobročinitelj kojeg sam poznavala od malih nogu i koji me silno podsjećao na oca kojeg nikad nisam upoznala. Nakon što je Martin odsvirao nekoliko akorda poznate melodije vrata sobe su se naglo otvorila i na njima se pojavilo bakino nasmijano lice.

– Hej, vidim da je kod vas prilično veselo. Na žalost, dušo, morale bismo polako krenuti doma. Blago ne može gladno na počinak – napomenula je. – Uostalom, sutra je novi dan. Nego, Martine, razmišljala sam o nečemu… Kad ti već sviranje tako lijepo ide od ruke možda bi mogao i Sonju poučiti nekim osnovama. Trenutno je na školskim praznicima, osim toga, velika joj je želja naučiti svirati gitaru – ispalila je baka kao iz topa. Zarumenjevši se od uzbuđenja napeto sam iščekivala Martinov odgovor.

– Zašto ne? Zapravo, to je izvrsna ideja. Rado ću pomoći Sonji koliko god mogu – oduševljeno se složio Martin. Što se mene tiče možemo već sutra započeti s obukom. Što kažeš Sonja? – upitao je okrenuvši se prema meni.

– Odgovara mi – bez razmišljanja sam pristala radosno poskočivši iz naslonjača.

– Dakle, dogovorili smo se – vedro je rekao baki. – O onome nikom ni riječi. Bomboni će te sutra čekati ovdje – prišapnuo mi je dok smo izlazile. Premda nisam imala pojma zašto je Martinu toliko važno da baki ne kažem da ću za jedan bezazleni poljubac od njega sutra dobiti čak dvije kutije slatkiša odlučila sam poštovati naš dogovor.

Narednog dana odmah nakon doručka baka mi je splela kosu u dvije uredne pletenice.

– Eto, sad možeš kod Martina. I dobro slušaj što ti govori. Pokaže li se da imaš talenta baka će ti sljedećeg mjeseca kupiti gitaru – velikodušno je rekla.

– Doista bakice? Istu onakvu kakvu ima i Martin? – upitala sam u nevjerici na što je ona smiješeći se potvrdno kimnula glavom.

– Oh, hvala ti, hvala! – vrisnuvši od sreće zatrčala sam joj se u naručje i poljubila njeno naborano lice.

Nešto kasnije, bez daha sam utrčala u Martinovu kuću. Teta Manda je upravo nešto miješala na štednjaku.

– Bok dušo, gdje gori kad toliko žuriš? – šaljivo je upitala.

– Nigdje. Mislim, nigdje ne gori samo… došla sam naučiti svirati. Je li Martin kod kuće? – napokon mi je pošlo za rukom složiti suvislu rečenicu.

– U sobi je, čeka te. Sretno! – povikala je za mnom kad sam sva ozarena požurila u Martinovu sobu. Prvo što mi je upalo u oči kad sam ušla bile su lijepo upakirane kutije s bombonima na stolu. Dakle, nije zaboravio…

– Za tebe su – rekao je Martin opazivši moj pogled. – Ali, najprije posao pa tek onda zadovoljstvo – namignuo mi je smiješeći se i uzeo gitaru u ruke. – Usput, možeš li zaključati vrata. Tako nam nitko neće smetati – pojasnio je kad sam se pomalo zbunjeno zagledala u njega. Premda mi se to baš i nije svidjelo učinila sam što mi je rekao i vratila se do njega.

– No, dođi, sjedni pokraj mene. Pokazat ću ti neke osnove – rekao je prebirući po žicama. S velikim zanimanjem ali i nestrpljenjem nekoliko minuta sam pratila svaki njegov pokret. A tada mi je Martin napokon gurnuo gitaru u ruke i rekao da sada pokušam sama. Koliko god da mi se sviranje gitare u početku činilo lakim brzo sam shvatila da tome zapravo uopće nije tako. Nevještim prstima nespretno sam pokušavala ponoviti ono što mi je pokazao Martin no, kako se ubrzo pokazalo, potpuno bezuspješno.

– Vidim da ovako nećemo puno postići. Bit će najbolje ako mi sjedneš u krilo. Iz perspektive svirača moći ćeš puno preglednije pratiti moje pokrete po žicama. No, dođi, što čekaš? – rekao je uvidjevši moje oklijevanje i potapšao se po slabinama. Oklijevala sam nekoliko trenutaka a tada, uvidjevši da nema druge pomalo nevoljko učinila što mi je predložio.

– Imaš jako lijepu haljinicu. Sigurno si ju dobila od mame – započeo je obujmivši me rukama oko struka a ja sam iz nekog čudnog razloga počela osjećati sve veću nelagodu.

– Aha – propetljala sam umjesto odgovora. – Možemo li sada započeti sa sviranjem? – sramežljivo sam upitala.

– Ha, ha, strašna si ti mala, znaš to? Hoćemo, naravno, čim se malo odmorim. Možda to još uvijek ne shvaćaš ali sviranje gitare zapravo prilično iscrpljuje čovjeka – rekao je.

– Ali ako se budemo stalno odmarali do mamina dolaska na odmor neću ništa uspjeti naučiti – pobunila sam se meškoljeći se na njegovim koljenima.

– Ne brini za to jer ja već vidim da si jako talentirana. Jednog dana ćeš biti pravi virtuoz na gitari. Čak bolji i od mene. Zašto sad ne bi uzela malo čokolade? Evo, ne moraš se nikud pomicati. Ovdje imam još jednu kutiju – promrmljao mi je u uho i odnekud izvukao još jednu kutiju čokoladnih bombona. Odjednom mi više nije bilo niti do bombona niti do sviranja. Samo sam se željela osoviti na noge i osloboditi čvrstog stiska Martinovih ruku.

– Ne mogu. Cijelog dana me boli trbuh. Osim toga, trebala bih se polako vratiti doma. Baka me očekuje na ručku – slagala sam.

– U redu – njegov stisak je napokon počeo popuštati. – Reci baki da danas nismo puno postigli ali siguran sam kako će već sutra sve ići puno bolje – dodao je spuštajući me iz krila. Čim sam ponovo osjetila čvrsto tlo pod nogama jurnula sam prema vratima i otključala ih. Baš sam se spremala izjuriti kad je Martin ponovo progovorio.

– Sonjice, kamo ti se toliko žuri? Zar nećeš uzeti svoje bombone? Usput, sinoć sam vidio predivnu lutku u jednoj prodavaonici u gradu. Dođeš li i sutra u isto vrijeme kod mene, tvoja je – rekao je pomilovavši me po kosi. – Naravno, ni ovoga puta ne smiješ ništa govoriti baki. Još će mi prigovoriti da sam te previše razmazio – lukavo je dodao gurajući mi kutiju čokoladnih bombona u ruke.

Te noći san mi nikako nije dolazio na oči. Prevrtala sam se po krevetu i razmišljala što učiniti. Ako se sutradan pojavim kod njega, Martin mi je obećao pokloniti lutku. S druge strane, nekako mi se baš i nije ponovo išlo k njemu. Premda sam Martina oduvijek silno voljela njegovo čudno ponašanje posljednjih dana me prilično zbunjivalo. Posebice kad bismo ostali sami u sobi. Premda mi nije učinio ništa nažao njegovi učestali dodiri tjerali su me da se u njegovom društvu više ne osjećam tako ugodno kao nekad. Ili to ipak samo umišljam? – misli u mojoj maloj glavici su se izmjenjivale neviđenom brzinom.

Sutradan nakon ručka još uvijek nisam bila načisto što učiniti. Ali i ovoga puta je sudbina odlučila umjesto mene.

– Dušo, i danas ideš k Martinu, zar ne? Stvarno divan mladić. Da ih je barem više takvih u selu. Jutros smo razgovarali i rekao mi je da si jako talentirana i da je prezadovoljan tvojim napretkom. Znaš, mama će biti jako ponosna na tebe kad uskoro dođe u Hrvatsku na odmor i kad joj u znak dobrodošlice odsviraš nešto lijepo – započela je dok su joj oči sjajile od ponosa.

Nekoliko trenutaka sam se lomila u sebi a tada, prisjetivši se mame koju nisam vidjela gotovo punih godinu dana i njenih toplih smeđih očiju odlučila kako je svaka moja žrtva vrijedna truda.

U dogovoreno vrijeme stajala sam pred vratima Martinove kuće. Kroz otvoren prozor njegove sobe do mene je dopirao zvuk glazbe s radija. Pokucala sam na vrata i ušla u kuhinju. Očekivala sam kako ću ondje kao i prethodnog dana za štednjakom ugledati tetu Mandu, no kuhinja je bila prazna.

– Teta Mando! Ima li koga? – bojažljivo sam zazvala ali bez odgovora. Puževim korakom zaputila sam se prema vratima Martinove sobe iza kojih se čula glazba. – Martine! Jesi li tu? – povikala sam nešto glasnije nakon čega su se vrata otvorila a na njima pojavio Martin zaogrnut samo ručnikom. Dok mi je lice gorjelo od nelagode poželjela sam propasti u zemlju od srama.

– Ups! Nisam te još očekivao. Zapravo, baš sam se tuširao, no što je, tu je. Nisi više baš tako mala. Uđi, što čekaš? – rekao je s osmijehom. Premda bih se istog trenutka najradije okrenula i otrčala kući pomisao o tome kako će mama biti ponosna što sam naučila svirati natjerala me da ostanem.

– U redu. Ali, zatvorit ću oči dok se ne odjeneš – nelagodno sam promucala.

– Glupost! Zašto bi trebala zatvarati oči? Ne treba se sramiti svog tijela već uživati u njemu. Uskoro ćeš i sama to shvatiti – dodao je odbacivši ručnik. Prvi put u životu pred mojim očima se ukazalo potpuno nago muško tijelo. Obuzeta nelagodom odvratila sam pogled i prestrašeno se zagledala u imaginarnu točku na zidu.

– To sam ja, tvoj Martin. Priđi, ne boj se… – nastojao me uvjeriti Martin i stao mi prilaziti s nekim čudnim sjajem u očima. Sad kad je stajao tik ispred mene više niti uz najbolju volju nisam mogla ignorirati njegovu golotinju stoga sam posramljeno spustila pogled. Dok mi je srce mahnito tuklo od straha poželjela sam pobjeći ali noge su mi naprosto otkazale poslušnost. Dok sam drhteći čitavim tijelom nemoćno zurila u pod suze su same od sebe potekle niz moje obraze.

Činilo se kako to Martin ipak nije očekivao jer je smjesta žurno navukao traperice.

– Hej malena, što je? Nisam te valjda prestrašio. Sve je u redu. Čekaj samo dok vidiš lutku koju sam ti kupio – nježno je rekao zaputivši se prema ormaru.

– Ne želim je! – glasno sam zajecala.

– Ššššš.. ne tako glasno. Moja mama bi se mogla vratiti svakog trenutka. Vidjet ćeš, lutka je jako lijepa. Kupio sam je samo za tebe i ako te baš zanima, nije bila nimalo jeftina. Izvoli! Tvoja je – rekao je gurnuvši mi u ruke sićušnu lutkicu u narodnoj nošnji. Premda lutka baš i nije bila nešto posebno, ipak mi se prilično svidjela i prestala sam plakati.

– Bit će najbolje ako se sad bacimo na posao. Nije nam preostalo još puno vremena. I naravno, nikom živom ne spominji da sam ti kupio lutku – užurbano je dodao navlačeći majicu.

Koliko god da sam željela naučiti svirati gitaru moram priznati kako su se od tog dana moji odlasci k Martinu znatno prorijedili. Nekoliko dana ponukana Martinovim ponašanjem pred bakom sam glumila crijevnu virozu i tako uspješno izbjegla ponovni odlazak k njemu. Na žalost, to nije moglo potrajati vječno.

Jednog kišnog popodneva dok sam se za kuhinjskim stolom igrala sa svojom novom lutkom „ posuđenom od prijateljice „ baka je pripremala večeru.

– Dušo, nadam se da ti je danas malo bolje jer ću trebati uslugu. Morat ćeš otići kod tete Mande i zamoliti da nam posudi malo krumpira. Ne mogu po ovakvom blatu u vrt – obrazložila je. Istog trenutka tijelo mi se ukočilo od panike.

– Bako, ali napolju pada kiša – pokušavala sam se nekako izvući.

– Ništa zato. Uzmi kišobran ili još bolje kabanicu. Molim te, zlato. Otišla bih sama ali zagorjet će mi ovo na štednjaku – navaljivala je dok napokon nisam pristala.

Nekoliko minuta kasnije bila sam pred vratima Martinove kuće i stala dozivati tetu Mandu.

– Bok Sonjice, nisam te već dugo vidjela. Tvoja baka mi je rekla da si bolesna. Nadam se da ti je sad bolje i da ćeš uskoro opet doći k Martinu na poduku. Nego, kakvo dobro te šalje k nama po ovom ružnom vremenu? – obradovala se kad mi je napokon otvorila vrata. Nelagodno se premještajući s noge na nogu sve sam joj objasnila.

– Naravno, dušo. Odmah ću poslati Martina da ti pomogne u podrumu – vedro je odmahnula rukom. Njezine riječi natjerale su me da zadrhtim čitavim tijelom. Dok je dozivala Martina pomislila sam kako ću se onesvijestiti od užasa. Nisam se ni snašla a on se već pojavio na vratima.

– Bok Sonja. Drago mi je što vidim da si napokon ozdravila – pozdravio me. – Dođi, pomoći ću ti s krumpirom – rekao je na što mi nije preostalo ništa drugo već drhtavim korakom krenuti za njim u podrum.

– Čini li se to meni ili se nešto ljutiš na mene? – obratio mi se kad smo se napokon našli u hladnoj podrumskoj prostoriji. Bila sam toliko prestrašena da sam jedino uspjela odmahnuti glavom. Nekoliko sekundi Martin je vadio krumpir iz goleme vreće i premještao ga u vrećicu u mojim rukama. A tada se ponovo okrenuo prema meni.

– Sigurno?

– Ne, zašto bih bila ljuta? – uspjela sam procijediti stegnuta grla.

– U redu, tada ćeš mi to morati i dokazati. Želim da me ponovo poljubiš. Ali ovoga puta želim da poljubac potraje duže – naložio je.

– Molim te, Martine, samo to ne – preklinjala sam sada već na rubu suza.

– Ne zaboravi…Kupit ću ti što god poželiš – prošaptao mi je na uho a tada sam osjetila njegove usne na svom vratu. Poželjela sam vrisnuti no njegova ruka mi je grubo zatvorila usta dok je drugu užurbano pokušavao nagurati u moje hlače. Prestravljenost koju sam osjećala u svakoj pori svog bića dala mi je nadljudsku snagu da se otrgnem. Ni danas ne znam kako u cijeloj toj zbrci nisam zaboravila zgrabiti svoju vrećicu s krumpirom. A tada sam koliko god su me noge nosile potrčala iz podruma. Začula sam Martinovo dozivanje za sobom no nisam se obazirala. Premda je napolju kiša i dalje lijevala kao iz kabla potrčala sam prema bakinoj kući. Željela sam se samo čim prije naći u sigurnosti njenog doma i ondje zaboraviti na sve ružno što mi se u posljednje vrijeme događalo s Martinom.

Kad sam mokra do kože bez daha upala u kuhinju baka se začuđeno zagledala u mene.

– Dušo, što se dogodilo? Gdje ti je kišobran? – brižno me upitala ali ja sam joj samo bez riječi pružila vrećicu s krumpirom i odmah otrčala u sobu. Onako mokra i blatnjava bacila sam se na krevet i tek tada dala oduška svojim suzama. Zašto Martine? Zašto? Što se dogodilo s tobom? Ta voljela sam te. Bio si mi najbolji prijatelj, brat i zaštitnik – razmišljala sam dok su mi tijelo potresali jecaji.

Nekoliko dana poslije toga držala me jaka prehlada. Ovoga puta sam doista bila bolesna toliko da sam jedva mogla ustati iz kreveta. Baka me njegovala, donosila mi čaj u krevet i skidala vrućicu a kada me jednog jutra obavijestila da sutradan dolazi mama, moje zdravstveno stanje se naglo popravilo. Bila sam presretna što ću ponovo vidjeti svoju mamu i počela sam brojati minute do trenutka kad ću je zagrliti.

Ugodno sam se iznenadila kad me mama nakon kraćeg godišnjeg odmora na selu ovoga puta odlučila povesti sa sobom u Frankfurt. Premda mi je bilo teško rastati se od bake bila sam sretna što više neću morati viđati Martina.

Godinama kasnije, Njemačka mi je bila druga domovina. Ondje sam završila osnovnu, a potom i srednju trgovačku školu, upoznala puno ljudi i stekla brojna prijateljstva. Događaj iz Martinovog podruma potisnula sam duboko u podsvijest i nikome nisam pričala o tome. Možda bih čak i zaboravila na sve da na našu frankfurtsku adresu jednog jutra nije stigao brzojav kojim nas je baka obavijestila kako je Martin prije nekoliko dana poginuo u prometnoj nesreći. Istog trenutka prisjetila sam se onog užasnog kišnog dana kojeg sam sve ove godine uzaludno nastojala zaboraviti. Koliko god da sam u tom trenutku prezirala Martina zbog onog što mi je činio nisam mogla ne prisjetiti se i onog starog Martina. Martina koji me volio i igrao se sa mnom. Prisjećala sam se trenutaka kad me kao šestogodišnju djevojčicu Martin prvi put odveo u ribolov, kad je na livadi iza bakine kuće, zajedno sa mnom satima strpljivo tražio djetelinu sa četiri lista, kad mi je pomagao hraniti bakine kokice i pijetla kojeg sam se, zapravo, užasno bojala… Martin je ipak imao samo trideset godina i nije zaslužio tako okrutan kraj, razmišljala sam okupana suzama.

Nekoliko mjeseci kasnije odlučila sam se vratiti u Zagreb. Pronašla sam posao u trgovačkom centru a ubrzo i lijep dvosoban stan u blizini. Nakon samo mjesec dana boravka u Hrvatskoj na poslu sam upoznala Gorana. Radio je kao dobavljač i bio najzabavniji mladić kojeg sam ikada upoznala. Nakon nekoliko prijateljskih kava Goran me pozvao na večeru. Pristala sam istog trenutka jer mi je bio jako simpatičan.

Cijele večeri Goran je bio duhovit i ugodan. Unatoč tome nikako se nisam uspijevala opustiti u njegovom društvu. Bila sam silno nervozna i neprekidno bacala pogled na sat unaprijed strahujući od trenutka kad će me, bila sam sigurna, pokušati poljubiti.

– Imaš li večeras još kakvih obveza neću te više zadržavati. Samo da platim račun pa možemo krenuti – rekao je opazivši koliko sam nervozna. Nitko mi nije morao reći što slijedi. Goran će platiti večeru i zahtijevati da me otprati do stana. Htjela ne htjela, pristojnost nalaže da ga pozovem na još jedno piće. Pristat će, a nakon pića….. – stresla sam se već i na samu pomisao o predstojećim događajima.

– Hej, Sonja, jesi li dobro? Užasno si blijeda – prokomentirao je primivši me za ruku.

– Zapravo, ne osjećam se baš najbolje. Pozvat ću taksi – drhtavo sam odgovorila.

– Rekla bi mi kad nešto ne bi bilo u redu, zar ne? – zbunjeno je upitao dok sam žustro uzimala torbicu. – Hej, pričekaj, poći ću s tobom – počeo se pridizati od stola.

– Hvala, no nema potrebe. Bit ću u redu, ne brini. Mislim da me hvata nekakva viroza – neuvjerljivo sam odgovorila. – Bok, vidimo se sutra na poslu – mahnula sam mu i ne pričekavši odgovor požurila k izlazu.

Premda se Goran narednih dana silno trudio oko mene pravila sam se da to ne zamjećujem. Čak štoviše, izbjegavala sam ga kad god je to bilo moguće. Glumila sam prezaposlenost i razgovarala s njim samo ako je to bilo neophodno. Praćena njegovim pogledom punim bola znala sam da se ponašam poput zadnje kukavice. Ipak, nisam mogla protiv sebe. Kada sam otprilike mjesec dana kasnije shvatila da Goran sve rjeđe gleda u mom, a sve češće u pravcu moje nove radne kolegice, unatoč dubokoj tuzi u srcu nisam mu mogla zamjeriti zbog toga.

Na sličan način počinjale su ali i završavale i ostale „ nazovi „ veze u mom životu. Upoznala bih nekog muškarca, izašla s njim na piće ili sladoled ali čim bi me uhvatio za ruku ili dublje pogledao u oči istog trenutka sve bi padalo u vodu. Strah i odbojnost koju sam osjećala prema muškarcima bili su jači od mene sve dok posve slučajno na jednoj rođendanskoj proslavi nisam upoznala Dražena. Od prvog trenutka sam znala da je poseban. Bio je najstrpljiviji i najnježniji muškarac kojeg sam ikad upoznala. O njegovom izgledu, tamnoj kosi i zelenim očima koje su me osvojile na prvi pogled da i ne govorim.

A tada sam se posramljeno prisjetila večerašnjeg događaja i pljuske koju ničim nije zaslužio. Odjednom sam znala što moram učiniti. Koliko god se sramila toga moram mu reći za Martina i priznati što je na stvari. Ako me istinski voli shvatit će…. pomislila sam.

Iz razmišljanja me prenulo zujanje interfona. Znala sam da je to Dražen i požurila otvoriti vrata.

– Mislila sam da ipak nećeš doći. Istinski mi je žao zbog one pljuske večeras. Nisi ti kriv… – započela sam odškrinuvši vrata.

– Već sam ti rekao da je sve u redu. Barem što se mene tiče. I, samo da znaš nisam došao raspravljati o nečemu što se ionako više ne da promijeniti – naglasio je pročistivši grlo. Istog trenutka sve moje nade su pale u vodu. Dok mi se srce stezalo od bola bila sam sigurna da Dražen namjerava prekinuti sa mnom.

– Nego o čemu? – prestrašeno sam upitala.

– O stvarima koje nas tište i o kojima često ne želimo razgovarati. Koje nas besmisleno opterećuju i brane nam da istinski uživamo u životu. O kojim se često previše sramimo govoriti premda je upravo razgovor ključ uspjeha kojim lakše možemo prebroditi sve što nas tišti. Želim da znaš da meni možeš vjerovati. Volim te Sonja i ništa na ovome svijetu to neće promijeniti. Kako bi bilo da me sad pustiš unutra? – šaljivo je upitao.

– Hvala ti Dražene – ganuto sam prošaptala propuštajući ga u stan. Napokon sam bila sigurna da pokraj sebe imam muškarca koji zaslužuje moju ljubav ali i istinu, ma kakva ona bila.

Komentari