Ljubav klinke

Subota. Sama u svojoj sobi s laptopom na kojem je upaljena blaga nenametljiva muzika, pored koje utonem u misli da i ne shvatam njen text i poantu, već samo želju da nisam sama.

I nisam, dolje u prizemlju sjedi moja porodica, na okupu, otac kao uobičajno nakon napornog dana leži i gleda tv u toploj sobi a majka koja do prije koju godinu nije to radila sada se sve češće kada je on kući privuče se njemu u zagrljaj ili jednostavno blizu njega ne bil osjetila nešto. Ponekad mi to iskreno smetalo, jer ona inače nije takva bila, ali sam na kraju shvatila da je ona u duši samo jedno malo zaljubljeno dijete u velikog ženskaroša. Ne zamjeram joj uspjela je mene i seku da usmjeri na pravi put zajedno s ocem. Ali ima tu nečega što ni ona niti iko nije mogao da utiče. Seka kao po običaju tipka svoj telefon i blago se smješka, samo sam ja ostala da stidiram te se čest osjetim da nisam dio te porodice, oni imaju tu neku svoju kolotečinu života koji ide u jednom a moj život sasvim u drugom pravcu. Prihvatila sam to i ako je bolno bilo, shvatiit činjenicu da te vlastita porodica na neki način odbacila.
Djevojka sam. Kroz srednju školu pratio me kompleks manje vrijednosti te sam zbog toga počela da upadam u loše društvo i loše ljubavne veze. Iz prošlosti me prati bolna priča s jednim slatko rječivim ,,konobarčićem” koji mi je napravio toliki pakao od života da ću vječno pamtiti. Ali ja nikada ama baš nikada ne želim to ikome priznati, ne znam kako ali preživjeću s tim, valjda. ,,Kiše jesenjee…. ” Odjednom čuh par riječi pjesme koja pjeva negdje u pozadini i odzvanja mojom sobom. Zar baš ti, zašto baš ona… Naiđoše sjećanja prošle jeseni par srećnih i mnogo bolnih trenutaka. Kako da ga zaboravim kako kad mi je bio oslonac u svemu a znam da je moralo završiti. Znam da sam napravila najveću glupot mog života, prezirem sebe zbog toga ali u tom trenutku činilo me je srećnom. Ovako je to sve krenulo:

,, Zadnju godinu srednje skole imala sam odličan odnos s svojim trenerom. Uvijek sam ga gledala kao oca jer me je bio spreman saslušati i nasavjetovati i bodriti u svemu. Bio je mnogo stariji od mene, muškarac srednjih godina, krupnije građe, tijelo savršeno oblikovano, što pokazuje da dovoljno vremena se posvećuje sebi i svom izgledu, svijetlo plave oči su odlično prijale uz njegov taman ten. Ruke su mu bile dovoljno velike i snažne, prave muške ruke, u tim momentima sam ga gledala kao oca, kada bi mi uputi rukovanje il bi dodirni moje tijelo tokom demonstracije neke vježbe prolazila me je neka čudna jeza. Sve češće sam mislila o njemu, na razno razne načine, imam taj neki svoj fetiš, volim starije muškarce al nisam mogla vjerovati da bi mi se moglo dogoditi to da se zagledam ili bolje da definišem zaljubim u svog trenera. Kako mogu da ga volim, kako mogu ikoga da volim nakon svega nije mi jasno. On je sve češće meni upućivao lijepe riječi. S obzirom da sam na posljednjem treningu ozlijedila ruku u laktu, razmijenili smo brojeve, kada me je vozio na hitnu insistirala sam da mojim roditeljima ništa ne priča o tome jer zna cijelu situaciju.

Nevoljko je pristo na to, ali pomisao na to da je i on sam kriv za moju povredu i na to da moji roditelji nisu nikada bila za to da ja da idem u teretanu mislim da je prevagnu. Stigavši u hitnu On vidno uplašen traži lječnika da pogleda ruku, u želji da se vratim na vrijeme kući da ne bi imala još koji problem s roditeljima. Rekla sam mu da ne brine da otac radi a mati ću reći da sam imala dodatne časove. Briga u njegovim očima bila je jako izražena, okretao je onaj ključ od automobila oko prsta igrao se s njima meni je to bilo pomalo počelo stvarati nervozu. Zaustila sam da mu kažem da prestane, kada liječnik proziva mene, ulazim u ordinaciju i sjedam, moj trener ulazi za mnom odbivši doktorovo naređenje da ostane vani čekati. Da bi čim prije završli zamolila sam lječnika da ostane da ne gubimo vrijeme još na rasprave. Doktor mi je rekao da skinem majcu da pogleda ruku, bilo mi je nelagodno, al primjetivši da mom treneru nije te da mi je prišao pomoći da svučem majcu bilo mi je lakše, doktor je dugo gledao te nakon ćutanja me poslao na slikanje, naravno i tamo me je On pratio. Nadam se da se nećete ljutiti ako da ubuduće budem oslovljavala s On, jer je bolno i sada se sjećati njegovog imena. Da nastavimo..
Pomogao mi je da pridržim ruku dok su mi je namještali pored aparata za slikanje, boljela me je. Izašla sam u hodnik i poželjela da zapalim cigaretu, znao je za tu moju naviku, znao je da je to moj neki bjeg od stvarnosti, ali najčudnije od svega je to što je on to primijetio. ,,Želiš cigaretu? ”, upitao me je umilnim glasom. ,, Voljela bih, ali preskočiću, večeras kad stignem kući, kada budem sama.” Iskreno, bilo me je stid pred njim zapaliti tu prokletu cigaretu i ako sam imala želju. ,, Ne želim više da imaš ikakve tajne predamnom, ali i odlično znaš da ja to ne podržavam, mislim da ima bolji način za smirenje..” . ,, A jel, a koji? ” , znatiželjno upitah. ,,Zagrljaj…” Neobično, ali zvučao je iskrenu, nisam ja baš navikla na zagrljaje od muške strane, one istinske i jake, one u kojima bi zaćutala do vječnosti, a istina da sam nekada malo više brbljiva, al kada bi se nalazila u muškom zagrljaju, za čudo svih čuda, nisam bila brbljiva, čak ni svađalački nastrojena, nekako sam tada samo htjela ćutati i uživati dok traje. Doktor me je opet pozvao u svoju ordinaciju, pomogao mi je da uđem. ,,

Baš kako sam i mislio, iščašila si lakat, malo ćemo ga namjestiti onda nakon toga strogo mirovanje bar 5 dana.” I ako je doktor imao jako blag glas preplašila sam se, a On me je samo gledao s onim njegovim plavim zabrinutim očima držeći ruke prekršte jednu preko druge na prsima. Doktor je blago sjeo pored mene i obuhavtio mi ruku te je nekako trznuo, čula sam kako nešto puca, bio je to užasan bol. Od tog bola sam zanijemila, niti sam pričala niti sam plakala, bol mi je samo udarila u glavu. Dalje je doktor propisao neke kreme pričao kako i šta trebam radit i kako se čuvati, iskreno ja nisam ni riječi čula od toga. Sam sam osjetila njegov dodir na drugoj ruci i trzula se: ,,Idemo, gotovo je, doktore hvala Vam..” Doktor se blago nasmijao i zaželio na sreću. U auto nisam ni riječi progovrila bol je bila prejaka da bih pričala, al i ne samo bol već ne znam ni ja sta al jednostavno riječi nisam mogla ispustiti. On je stao i otišao u obližnju apoteku u povratku da kupi to što je doktor propisao. Ušao je u auto i nastavio govoriti: ,,Tablete ću ti dati sada da popiješ i jednu za sutra, nastavi dolaziti na treninge, želim ti masirati ruku, doktor je rekao da postoji mogućnost da se pojavi plavilo jer su mišići bili previše zgrčeni…. ” ,

Dalje ga nisam slušala, samo sam odlutala, glavom naslonjena na staklo automobila gledala sam druge vozače, ljude, zgrade, sve mi je bilo zanimljivo samo da smetnem tu bol koju osjećam u ruci. Kako je nagolo zakočio jer je neki mangup zakočio iskred njega naglo bez najave i ikakvog upozorenja trznula sam se, suze su samo potekle, a on se odmah parkirao na proširenje, isktrčao iz auta, otvorio moja vrate te me bukvalno izvukao i zagrlio, toliko jako, toliko snažno, kao nikada niko. Samo sam plakala od boli što mi je zagrljajem pritisnuo ruku ili šta već ne znam suze su lile, koliko smo vremenski tako ostali ne sjećam se, samo znam da je poslije skinuo jaknu zagrnuo me i pomogao da uđem u auto. Nismo ni jednu riječ više progovorili. Dovukao me je blizu kuće i rekao da mu se javim kako je s mojima prošlo. Mati me je grdila što sam kasnila al to je kratko trajalo, otišla sam u sobu i poslala mu poruku. ,, OK je. 😉 ” , odgovorio mi je: ” Znam da nije, očekujem te sutra na treningu. ” Nisam ništa odgovorila, tražila sam objašnjenja za cijeli dan današnji za sve što se izdešavalo, ne znam koliko je sati bilo kada sam zaspala, al sigurno kasno jer je mjesečina uvelik osijavala moju sobu kroz ono malo pora koje su ostale zbog nepretnog navlačenja paravana.

Ujutro prije škole saopćili su mi da otac ide na put a mama da ide s sekom kod nene jer je bolesna da će ostati koji dan. Meni je laknulo, zašto ne znam. Bolove u školi sam jedva podnosila, jedva sam čekala kraj nastave da odem u teretanu da mi stavi kremu na ruku jer suviše me je boljela i osjećala sam veliku vatru. Kada sam stigla nisam se presvukla, znala sam da ne mogu trenirati, na sebi sam imala crne hlače i bijelu maicu. ,, Stigla si.” , poznat glas, On. ,,Kako prođe noć ? ” , ,,Dobro” odrubih uz želju da mi ne postavi više niti jedno pitanje. Zamolio me je da pođem za njim. Kada smo ušli i njegov ured zaljučao je vrata malo me je prošla jeza. ,, Samo želim da nas niko ne ometa, želim ti nesmetano izmasirati ruku. ” Bilo mi je neugodnoo, oklojevala sam dal da skinem maicu opet pred njim, al on kao da me je čuo, ,,Slobodno, ne srami se, znaš da sam to već vidio ne brini sve će da bude uredu .” Nelagodnost nije pobjegla al pošto je on već prišao o jednom rukom krenuo da mi skida majcu a drugom polako čuva da me ne bi uvrijedio. Dok me je masirao samo mu mi prolazile neke čudne misli glavom, jel moguće da osjećam prema njemu više od prijateljstva, više od očinstva, više od onoga što bi trebalo. Osjetila sam toplinu po vratu, nisam se ni uspjela snaći a njegove usne su se našle na mom vratu. U tom trenutku sam osjetila opet jaku bol ruci, suze su mi potekle, a on me je čvrsto zagrlio, nisam se mogla pomaći, ni milimetra iz njegog zagrljaja, suze su tekle a on samo jače zagrlio. ,, Biće dobro malena moja, biće dobro, doktor mi je rekao da ti malo vraćam laktat ako vidim otoka jer si možda tokom noći pomjerila.” Nije me dugo poštao. Bol je umanjila, a njegov zagrljaj više nije toliko bio bolan već sam nekim čudom uživala, i prepustila se.

Nisam željela da to primijeti, ali jeste bio je dovoljno iskusan na tom polju, kako i ne bi bio je san snova svih žena i cura, mlad situiran momak. Šta bi on s klinkom od osamnaet skoro devetnaest godina. Trajalo je to dugo vremena a meni koliko god bolno bilo ja sam voljela biti u negovom zagrljaju. Kada mi se ruka oporavila izgubila sam želju za treniranjem. Nisam željela sebi priznati da sam se zaljubila u njega, iskreno izbjegavala sam ga. Po danu je bilo lijepo al kad bih uvečer lezi u krevet i s sestrom počni pričatio ljubavi on bi mi hodao po mislima. Kako može biti tako bezobrazan, zar nije više vrijeme da da bježi od mene a ne da mi svaku noć dolazi u snove u misli u život. Završila sam školu, upisala željeni fakultet i misla da sam napokon pobjega od njega. Zbog dobrog uspjeha i upisa na fakultet i uz sestrinu pomoć uspjela sam nagovoriti roditelje da odem s prijateljima na sedmični izlet. Nisam ni slutila šta će mi se dogoditi tamo. Kada smo stigli na odredište nismo bili jedini, bila je tu jedna ekipica muškaraca a među njima i On. Željela sam ga izbjeći, ali djevojke iz mog društva su pristale na druženje s njima tako da sam se opet našla u negovom društvu.

Nakon zabave predložio mi je da poršetamo, da popričamo. Ne znam zašto sam pristala na to, kao da sam slutila da mi to ništa dobro neće donijeti. Dugo smo hodali livadama, bez cilja ako će mo iskreno, išli smo putem koji osijava mjesečina, mislim da ni on čak nije znao kuda idemo. Sjeli smo pored nekog potočića a on je skinuo jaknu i zagrnuo me. ,, Šta bi s tobom mala, zašto presta dolaziti na treninge, zašto mi presta odgovarati na poruke” kroz osmijeh me upita… Iskreno nisam znala šta da odgovorim, istina je da sam to namjerano radila htjela sam ga udaljiti od sebe al kako to da mu kažem. ,, Misla sam da zbog ruke više ne treba da treniram, a s tim sam mislila da više nema potrebe ni da se čujemo.” Nervozno je počeo da uzima kamenje i baca ga u potok…. ,, Kako nema potrebe da se ne čujemo više, ajde mala nisi više dijete možemo otvoreno da pričamo o svemu, znam da si primijetila da gajim neke osjećaje prema tebi, da ne mogu da te pustim iz zagrljaja, ja sam svjestan da si ti mlada, ali jednostavno si mi pomutila um, nisi ti svjesna koliko sam se vezao za tebe koliko je bolno bilo to što si mi napravila skoro godinu dana mi držiš na distanci, dođem ti pred školu izbjegneš me, kada te sretnem u gradu kriješ se od mene.

Nisam to zaslužio, al nedostaješ mi malena, hoću da te vječno grlim da te držim i da opet osjetim onaj ojećaj kao kada si mi bila u zagrljaju, i znam da ti je godio jer si bila koliko uplašena toliko i srećna, molim te razmisli… ” uzima me za ruku, ,, shvati da te želim i spreman sam na sve zbog tebe na osude i grdnju samo da te opet mogu grliti. ” Iskreno nisam se ovome nadala, djelovao je jako iskren i tužan, a meni oči pune suza. Samo sam se trgnula od njega, bacivši jaknu mu na pod i počela trčati. On kao da je očekivao, potrčao je za mnom, osjetila jak stisak oko stomaka a drugom rukom mi je obuhvatio ruke te jako stegao. ,, Boga mi, nećeš..”, prošaputa dok poče da spušta usne na moj vrat i lagano ljubi. Pokušala sam se iskrgnuti iz tog zagrljaja i počeh plakati.. ,, Pusti me, molim te..”, zajecah. Naglo me okrenu prema sebi i još čvršće pribi uz sebe, tada sam već mogla da primijetim žudnju u njegovim očima.

Prije nego što sam se uspjela snaći bilo šta da kažem negove usne su bile na mojima, tople rumene usne, imale su poseban okus. Za mene je to bilo nepoznato stanje, ali i uživala sam. Nakon par minuta počeo je da popušta jačinu zagrljaja i počeo da dodiruje moje tijelo, ruka mu se spuštala sve više i više a meni je bilo nelagodnije. Kada sam osjetila da njegova rukla klizi po mom tijelu ispod majce naježila sam se, a on je sve dalje išao. Samo je govorio : ,,Želim te, sada, ovdje, odmah mala, sada molim te ne muči me više..” Bio je tako pažljiv, brižan, nisam mislila da će doći do nečega al kada mi je skinuo majcu i krenuo otkopčavati hlače, uozbiljila sam se, otrgla sam se od njega. ,,Ne sada, ne ovdje, molim te, nisam spremna, nemoj mi to raditi.. ” Nije mu bilo drago, pokušao me je ubijediti da ne činim pogrešnu stvar da me voli… nisam više to mogla slušati, pobjegla sam od njega, krenuo je za mnom, al usjepjela sam utrčati u svoju sobu i leći na krevet. Briznula sam u plač, grcala se i jecala, grizla sam jastuk, toliko ga želim, ali šta me s njim čeka kakvu budućnost mogu pored njega da zamislim pa čovječe skoro pa ima trideset a ja klinka koja je tek upisala fakultet. Odjednom sam osjetila jak stisak ruku oko moga tijela, kako je samo našao me, kako je ušao u sobu.

,, Rekao sam ti da mi nećeš pobjeći, budao stalo mi je do tebe ne moramo spavati večeras zajedno al molim te bar mi dopusti da ostanem pred tebe, molim te prestani plakati, boli to… ” Nisam znala šta da radim, željela sam opet potrčati, ali kuda, uzalud kad bi me svugdje našao. On je samo me privio uz sebe što sam negodovala na početku, ,, de ne pravi se budala i smiri se znaš da te neću pustiti”, shvatila sam da ipak neće te se smirila. Tu noć sam provela u njegovom zagrljaju, dani koje sam provodila tu bili su mi jako čudni, neobični i teški, svaki dan je koristio priliko da mi pokaže da mu je stalo, da me želi ali ja jednostavno na to nisam bila spremna. Obećala sam mu da ćemo se ponekada čuti porukama. Krenuo je fakultet kada bi me god zovi na kafu izvlačila sam se da imam spremat isipit il tako nešto. Misla sam da će mu vremnom dosaditi al nije, nekada bi burno odreagovo, nekada bi se smiri. Imala sam sreću što sam na faxu imala par drugarica s kojima sam mogla da pričam o svemu.

Obje su bile posebne na svoj način, jedna je bila brutalno iskrena i direktna ali me je voljela, i ja sam nju i zaista ne mogu život zamisliti bez njene direktnosti i njenih šala te dvosmislenog shavanja riječi gdje bi sve išlo na perverziju. Druga je bila posebna, onako dosta fizički manja od mene ali je imala to neko posebno srce, voljela sam tu njenu spremnost na sve u svašta, razmišljala je o mnogim problemima koji bih joj ispričaj a uvijek je imala smijeh na licu, voljela sam je slušati dok mi priča, nije bila dvolična već jednostavno prokleto uvijek nasmijana al nikada do sada nisam shvatila šta se krije iza tog osmijeha, mislim da je to samo jedna mala uplašena curica. Voljela sam provoditi vrijeme na fakultetu, s njima s svim kolegama učiti i provoditi se. Ali njega nisam mogla izbiti iz glave nikako. Uz jednu od njih sam zavoljela šetnje, tako da sam često šetala sama, s slušalicama i bježala od svega. Jednu noć bio je veliki problem u mojoj obitelji, ni majka ni sestra ni ja nismo spavale tu noć, onako s podočnjacima sam i krvavim natečenim očima sam krenula na fakultet, izlazkom iz autobusa na putu do tramvajskog stajališta samo mi se zacrnilo pred očima, svjesna sam bila da sam nekada jučer jela, da je sikiracija i nenaspavanost učinila svoje, sudarila sam se s nekim, jako, u istu onu roku koju sam provrijedila prije malo više od godinu dana.

Jako me je doboljelo, al sam svjesna da sam i ja kriva, pridržavam je drugom rukom jer me jako boli, dižići glavu izvninjavam se, kad poznat glas, ,, Hej, pazii ” …. pa otkuda On. Zaista je bio posljednja osoba koju sam željela to jutro vidjeti. ,, Boli li te ruka, daj da vidim..”.. Izmicala sam se, ,,Ne boli dobro je..” , ,,Ajde ne budi dijete dođi ovamo.. ”. Odveo me je do garaže gdje mu je bio prakiran auto te otvorio vrata da uđem, ,, Daj da pogledam, ne žalim da opet zbog mene idemo na hitnu..” … Nevoljko pristanem. ,, Kao što sam i mislio opet si zeznula ruku, što ne paziš, šta je to s tobom, kakva si to ” . Iskreno nisam imala snage za raprave, grubo sam mu odbrusila, : ,, Sebi sam dobra, tebi ako se ne sviđam nemoj gledati, i hvala na pregledu ruke, vidimo se, Ćao. ” , prije nego li sam stigla otvoriti vrata od auta, naglo ruku prebaci ispred mene i uhvati kvaku od auta… ,, Nećeš ti nigdje, sada idemo do mene da se oporaviš, takvu te neću pustit nigdje..” dobaci drsko. Počela je tu neka kraća raprava al vidjela sam da mi neće uroditi plodom te sam se okrenula od njega i pristala da me vozi gdje želi. Iskreno, nakon svega prošle noći bilo mi je svejdno.

Dovukao me je pred jednu veću zgradu te auto prakirao u podzemu garažu. Liftom smo se popeli gore a na vratima je pisala njegovo ime i prezime. Bože moj, pa doveo me je kod sebe, šta da radim. Pomislih.. Otkuljučao je stan, te smo ušli, zaista je bilo prelijepo, šta više suviše lijepo i uglađeno za jednog mušakrca, sve je stajalo na svom mjestu, neki čudni portereti su visili na zidovima gdje ja baš nisam mogla da dokučim šta prestavljaju, nije ništa jasno prikazano bilo. Neobične vaze, kao i gobleni pored portreta krasili su mu stan, sve je bilo tako čudno, al opet se vidjelo da je to stan jednog muškarca, jer na stolu je daljiski i par praznih boca od piva i na tv-u je bio sportski kanal, očito je jutros bio u žurbi te ga nije stigao ugasiti. Ježila me je ta pomisao da i on pije al nisam imala izbora…. Napravio je čaj, i pronio neki sendvić … ,, Molim te pojedi, popi čaj ugrijaćeš se, blijeda si, sada mi nećeš pobjeći, prvo ću ti pogledati ruku a zatim ćeš odspavati. ” Nije mi bilo drago to čuti, al shvatila sam nemam izbora, izbjegavala sam bilo kakvu komunikaciju s njim. ” Nakon jela masirao mi je rame i jako me je boljelo, a on me je samo držao u zagrljaju.

Zaspala sam. Kada sam se probudila shvatila sam da se nije niti milimetar maknuo, oči su mu bile krvave i pune gorčine. Nisam znala šta da mislim, kada sam ga upitala šta mu je odbijao mi je reći, al na moje uporno insitiranje rekao mi je da sam pričala u snu da me je ispitao sve što ga je zanimalo, oči su mi se napunile suzama, projecah ,,sve?? ” upitah zabrinuto. ,, Da, sve, i šta se noć prije dogodilo i zašto si ogorčena i puna straha i samo ti želim reći da te nikada neću pustiti, da sam spreman da sve uradim za tebe …. ” oči su mu se punile suzama. Poljubila sam ga. Nisam željela da o tome pričam slomila bih se, a u njegovim očima je bila gorčina, bojala sam ga se takvog. Ustala sam s krevata i otiša u kuhinju, napravila sam na kafu i zamolila ga da zboravi na sve što sam mu rekla, al nije dao progovoriti o tome. Pokušala sam biti brutalno iskrena i pričati s njim o problemu u godinama al nije me htio slušati, poljubio me je i uzeo u naručije, ovaj put nisam htjela da mu pobjegnem. Htjela sam njega, baš onakovog njega, nije me briga šta će sutra biti želim ga sada.

Bio je izrazito pažljiv, posebno nježan prem svkom dijelu moga tijela, znao je da je stariji dosta te je i pazio nije bio grub, meni je sve to bilo bolno al jednostvano nisam htjela prekinuti ovo, krenulo je neka ide. Od tada sam često se budila u njegovom krevetu roditeljima bih lagala da sam kod drugarice a sestra bi me pokrivala… Nisam htjela da prestane, ali moralo se. Rekao mi je da ide na put, da ide na tri godine, da ne zna kakvi će tamo uvjeti biti i hoće li se stizati javiti i pisati. Predložio je da se raziđemo, imali smo oproštajnu noć. Nije mi bilo muka toliko što odlazi, imam priliku završiti fakultet, al mi je bolno bilo što mi se neće moći javljati, pa ne ideš u rat… Al eto vremenom je to izlapilo, otišao je i samo se povremno čujemo, saznala sam da je na šest mjeseci ranije znao da ide a nije mi rekao a ja sebe sve više i više mrzim zbog toga što sam se dala strancu kojeg ne znam dal’ ću ikada više vidjeti, i dal je uopće bio iskren prema meni…

Komentari

Možda vas zanima i ovo